|
1. Tko ju grli, tko ju ljubi, s kime sada sretna je, dal se sjeti, dal me želi ili za nju nema me?
četvrtak, 23.06.2011.
Ovo je zapravo početak priče. Ništa spektakularno. Mrzim uvode u priče, ali nekako se treba početi.
Nadam se da je pravopis dobar jer sam na brzinu ovo pisala izravno na blog. Kratko je, ali ne volim pisati duge postove jer zamaraju ljude dok ih čitaju. Imam nastavak smišljen pa bi ga uskoro mogla i napisati :)
Dok se vjetar poigravao njenim pramenovima vatrene kose, razmišljala je. Oduvijek je bila drugačija, doduše nije ona kriva za to. Rođena je takva, posebna, iako se s tim teško pomirila, ali i nosila.
Taman sam htjela ustati kada me je zaskočio veliki zagrljaj s leđa. Samo je jedna osoba mogla biti odgovorna za to, Nia. Veselo je skakutala oko mene sa osmijehom od uha do uha, ali pažnju mi je privukla zapravo stvar iza njenih leđa. Samo se izbeljila i zaigrano progovorila: "Pogodi što imam?"
Nisam ništa rekla, samo sam složila grimasu te naglo skočila na nju. Pale smo na hrpu šarenog, doduše polusuhog, lišća koje se nalazilo na blatu. Inače bio je prvi dan jeseni, 23. rujna. Iznenadila se toliko da se cijela zacrvenila kao mala papričica.
"E sad si gotova!" prosiktala je i počela me škakljikati. Možda je bila sitna, ali definitivno dinamitna. Vrisnula sam od smijeha. Inače imam fobiju od toga, ali tko bi se mogao pokraj nje tako slatke bojati.
"Dosta!" viknula sam poraženo. " Dobila si me", govorila sam dok sam se dizala. Ona je samo puknula u smijeh, a uskoro sam shvatila i zašto.
Izgledala sam kao vojnik koji se upravo vratio svojoj domovini. Doslovno. Kosa mi je bila raščupana i puna lišća, a roba zamazana i blatnjava.
"Kosa ti izgleda kao da ju mjesec dana nisi očešljala", jedva je progovorila jer se i dalje gušila od smijeha. Složila sam grimasu, izbeljila joj se i udarila nogom hrpicu lišća prema njoj. Jedan list je dospio u njena puna usta pa ju je ušutkao. Zagrcnula se, taman sam se počela ceriti kada mi je povukla nogu i složila me pored sebe.
"Eh, sada smo jednake", rekla je svojim zvonkim glasom i namignula mi.
"Znači, je li nekakva hrana?" upitala sam.
"Joj daj pa tebi je samo hrana u mislima!" lupila me laktom i nastavila. "Zapravo to su karte za subotu navečer tako da se skockaj, i mačke kreću u akciju!" kazala je uz popratno glumatanje.
Skočila je i potrčala. Htjela sam viknuti za njom o kakvim se kartama radi, ali me preduhitrila s odgovorom.
"Bar se zove Junk, a tvoj dragi ima te večeri gažu", namignula je i pobjegla. Mislila je da mi čini uslugu, ali sam ju htjela ubiti. Ja sam u kazni, a taj bar sam izbjegavala što je ona i znala. Iako zapravo nije znala pravi razlog.
| 18:00 |
Komentari (6) |
On/Off |
Print |
# |
PROLOG.
ponedjeljak, 13.06.2011.
Kratki uvod.Više za vas da procijenite jesam li vrijedna vašeg vremena koje vam oduzme čitanje.
Evo, vratila sam se i ja. Teško je pobjeći od svojih korijena. To vam je dovoljno da znate.
Molila bih da ne gnjavite oko toga, šta sam pisala, tko sam, što sam, i slično. Ako vam se sviđa - čitajte.
Ako vi čitate mene, čitam ja i vas naravno.
Čudno je to kako ljudska naivnost zaista nema granice. Kada se najmanje nadaš, netko ti zabije nož u leđa, ali mu ti opet oprostiš. Zašto? Zašto dati novu priliku netkome kada duboko u sebi znaš da ju on opet neće iskoristiti, neće ju cijeniti.
Ali ima u našim srcima jedna zeznuta stvar, leži zapravo u svima nama, a zove se vjera. Vjera da će se popraviti, vjera da i u najogorčenijoj osobi postoji bar malo doboga koje će kad tad izbiti na svijetlost. Nije sve onako kako se čini, svi mi nosimo maske, netko lošu dok puno njih dobrom šminkom pokrivaju zlo.
Znate ono kada slikar prenese maštu na pltno, dade u svoje djelo cijelog sebe i cijelu svoju dušu, ali to nikada ne dospije pred svijet zbog njegovog straha od kritike. Strah. Nema gore stvari od toga. Eh, svi pričaju o nekakvoj smrti al' budimo realni, to će doći kad tad i stime smo se već pomirili. Ali kada se bojimo i sumnjamo u sve, uništavamo svoj život.
Zašto se bojimo? Netko nas je iznevjerio. Puno iznevjerio. Jednostavno ti nakon razočaranja sve počne mirisati na laž i prevaru u tolikoj mjeri da svakim danom gradiš sve veći i veći zid oko sebe, a problem se javi kada taj zid dosegne otliku visinu da ga ni mi sami ne možemo srušiti.
| 22:15 |
Komentari (5) |
On/Off |
Print |
# |
|
